Još nema ilustraciju.
BEBINA VELIKA PUSTOLOVINA
1.
Noni je baš odlučio odgonetnuti kako je to plamen sa tatinog upaljača prešao na svijeću, kad li ga omete gromoglasan pljesak.
I mama i tata; i bake i djedovi; tete, bratići; i neka dječurlija – doduše ti klinci su bili bitno stariji od njega; svi su oni pljeskali, častitali mu i ljubili ga.
Da se razumijemo, Noniju je bilo drago vidjeti tortu pred sobom. Jednom je već probao kolače i uopće nisu loši. Ali što je sad odjednom svim tim ljudima da mu tako plješču?!
I zašto su uopće zabili tu svijeću u tortu?!
2.
Čekaj, čekaj, pomisli; nešto je sigurno napravio. Samo što?
I inače bi mu mama i tata pljeskali kad bi im ponosno demonstrirao neku novu vještinu. Ili kad bi uspio izmisliti neku riječ. Te riječi su toliko precizno opisivale njegovu okolinu, da bi ih svi isti tren razumjeli. Naravno da bi to oduševilo i mamu i tatu.
Ali, koliko zna, sad baš ništa nije učinio. Zašto su onda svi oko njega poludjeli od sreće?
3.
Pa da: sigurno su mama i tata svima okupljenima prepričali neki Nonijev podvig kojem bake i ostali nisu imali sreće svjedočiti.
Još samo da se dosjeti koji. Bilo ih je toliko mnogo u ovo kratko vrijeme otkad je upoznao mamu i tatu.
A opet, znajući da i mama i tata brižno bilježe svaku njegovu pustolovinu, možda su im prepričavali sve što je ikad napravio!? Ako je tako, imali su što i pričati.
4.
Već najranije njegovo sjećanje je krajnje dramatično.
Svjetlosni bljesak je prvo što je ikad vidio. Odmah potom našao se u okruženju nekakvih visokih bića u bijelim odorama, potpuno skrivenih lica bijelim platnenim maskama. Pomno su ga promatrali, i međusobno razgovarali nekakvim nerazumljivim jezikom; kao da nisu s ovog svijeta. Odmah uz njih, na stolu, ležala je mama. Izmučena i umorna. Gledala je u Nonija očima punim zahvalnosti i nade.
Noni je odmah shvatio o čemu je riječ: ovo oko njega su vanzemaljci! Došli su oteti mamu, ali ih je on iznenadio i sad su zbunjeni. Sad će on njima pokazati...
Najjače što može ispustio je svoj borbeni krik. Vanzemaljci su odmah ustuknuli, i u strahu su se odmah Noniju i njegovoj mami počeli smješkati. Ostavili su ih potom zajedno. Čvrsto stisnute jedno uz drugo.
5.
Doduše još koji put bi ih posjetili, ali u tim bi prigodama bili kudikamo ponizniji i ljubazniji nego za prvog susreta. I nisu više nosili maske. Postali su prijatelji Noniju i mami.
Čak su u nekoliko navrata svoje najvrjednije blago podarili Noniju.
Doduše, čudno je to bilo blago: potpuno tekuće, u malim količinama, čuvano u nekakvim tankim cjevčicama. Noni je to blago svaki put pristojno primio, iako mu nije ni najmanje jasno bilo o čemu je riječ – niti je jestivo, niti se s tim čovjek može igrati. A vrag bi ga znao, ipak je riječ bila o vanzemaljcima.
6.
Nije Noni zaboravio ni ono dlakavo čudovište što je okupiralo kuću mame i tate.
A naporna li stvora, tko zna kako uopće takav parazit završi ljudima u kući?!
Viče; slini; trga sve što mu dođe pod zube; iz nekog razloga ostavlja svoju dlaku svuda uokolo, iako nikako da oćelavi...
S njim nisu bili dovoljni borbeni krici. Bilo je to potpuno drukčije biće od vanzemaljaca!
Kako bi ga ukrotio i uveo reda u kuću mame i tate, Noni je primijenio sljedeću taktiku:
Glumio je da je krhak, da je slab. Ispuštao je tužne, tihe jecaje.
S vremenom, čudovište je nasjelo! Povjerovalo je da Noniju treba zaštita; da mu treba mir.
Uskoro se čudovište skoro sasvim umirilo, istodobno se ne odvajajući od Nonija. Nije prošlo mnogo, a čudovište je potpuno bilo u Nonijevoj službi.
Mama i tata su bili beskrajno ponosni!
7.
Konačno, uvidio je da su čitavo vrijeme mama i tata pomalo žalosni jer su toliko različiti od Nonija. On je, naime, vrlo praktičan: malen je; uglavnom leži – jer to je zbilja ugodno; a ako se kreće, čini to uz pomoć sva četiri uda.
S druge strane, mama i tata su nekako glomazni; koriste samo dva uda za kretanje; moraju stalno podizati Nonija s tla, ako mu žele biti blizu...
Noni je dugo o tom problemu duboko razmišljao.
8.
Ovaj je svijet sav čudan: naseljen je vanzemaljcima, ljudima po kućama haraju kojekakva dlakava čudovišta, a evo – i mama i tata su ograničeni u svojim potrebama...
E pa, ako je ovaj svijet – a s njim i mama i tata – ograničen, Noni to svakako nije!
Ako se, dakle, mama i tata ne mogu približiti njemu, približit će se on njima.
Osovit će se na samo dva uda kako bi bio sličniji mami i tati. Ruke će mu biti slobodne u tom slučaju, ali već će se dosjetiti što će s njima.
Ta odluka je bila pun pogodak: mama i tata nisu znali što bi od sreće, kad se najednom Noni bio uspravio. Da bude potpuno jednak mami i tati, još je samo trebao narasti.
Ali kao da je to neki problem...
9.
Noni zadovoljno promotri taj razdragani skup oko sebe, koji ga je slavio.
Vidiš, vidiš; pomisli. Doista imaju itekako mnogo razloga da mu plješču, a kako su mu ruke bile slobodne, zaplješče i on.
U tako malo vremena je tako mnogo postigao.
No - pomisli tada, zagledavši se u onu svijeću na torti – nakon svih tih silnih pustolovina;
