nedjelja, 8. srpnja 2007.

Evo jedne pričice o tome kako je intenzivan i nezamislivo bogat život jednogodišnje bebe.
Još nema ilustraciju.

BEBINA VELIKA PUSTOLOVINA

1.

Noni je baš odlučio odgonetnuti kako je to plamen sa tatinog upaljača prešao na svijeću, kad li ga omete gromoglasan pljesak.

I mama i tata; i bake i djedovi; tete, bratići; i neka dječurlija – doduše ti klinci su bili bitno stariji od njega; svi su oni pljeskali, častitali mu i ljubili ga.

Da se razumijemo, Noniju je bilo drago vidjeti tortu pred sobom. Jednom je već probao kolače i uopće nisu loši. Ali što je sad odjednom svim tim ljudima da mu tako plješču?!

I zašto su uopće zabili tu svijeću u tortu?!

2.

Čekaj, čekaj, pomisli; nešto je sigurno napravio. Samo što?

I inače bi mu mama i tata pljeskali kad bi im ponosno demonstrirao neku novu vještinu. Ili kad bi uspio izmisliti neku riječ. Te riječi su toliko precizno opisivale njegovu okolinu, da bi ih svi isti tren razumjeli. Naravno da bi to oduševilo i mamu i tatu.

Ali, koliko zna, sad baš ništa nije učinio. Zašto su onda svi oko njega poludjeli od sreće?

3.

Pa da: sigurno su mama i tata svima okupljenima prepričali neki Nonijev podvig kojem bake i ostali nisu imali sreće svjedočiti.

Još samo da se dosjeti koji. Bilo ih je toliko mnogo u ovo kratko vrijeme otkad je upoznao mamu i tatu.

A opet, znajući da i mama i tata brižno bilježe svaku njegovu pustolovinu, možda su im prepričavali sve što je ikad napravio!? Ako je tako, imali su što i pričati.

4.

Već najranije njegovo sjećanje je krajnje dramatično.

Svjetlosni bljesak je prvo što je ikad vidio. Odmah potom našao se u okruženju nekakvih visokih bića u bijelim odorama, potpuno skrivenih lica bijelim platnenim maskama. Pomno su ga promatrali, i međusobno razgovarali nekakvim nerazumljivim jezikom; kao da nisu s ovog svijeta. Odmah uz njih, na stolu, ležala je mama. Izmučena i umorna. Gledala je u Nonija očima punim zahvalnosti i nade.

Noni je odmah shvatio o čemu je riječ: ovo oko njega su vanzemaljci! Došli su oteti mamu, ali ih je on iznenadio i sad su zbunjeni. Sad će on njima pokazati...

Najjače što može ispustio je svoj borbeni krik. Vanzemaljci su odmah ustuknuli, i u strahu su se odmah Noniju i njegovoj mami počeli smješkati. Ostavili su ih potom zajedno. Čvrsto stisnute jedno uz drugo.

5.

Doduše još koji put bi ih posjetili, ali u tim bi prigodama bili kudikamo ponizniji i ljubazniji nego za prvog susreta. I nisu više nosili maske. Postali su prijatelji Noniju i mami.

Čak su u nekoliko navrata svoje najvrjednije blago podarili Noniju.

Doduše, čudno je to bilo blago: potpuno tekuće, u malim količinama, čuvano u nekakvim tankim cjevčicama. Noni je to blago svaki put pristojno primio, iako mu nije ni najmanje jasno bilo o čemu je riječ – niti je jestivo, niti se s tim čovjek može igrati. A vrag bi ga znao, ipak je riječ bila o vanzemaljcima.

6.

Nije Noni zaboravio ni ono dlakavo čudovište što je okupiralo kuću mame i tate.

A naporna li stvora, tko zna kako uopće takav parazit završi ljudima u kući?!

Viče; slini; trga sve što mu dođe pod zube; iz nekog razloga ostavlja svoju dlaku svuda uokolo, iako nikako da oćelavi...

S njim nisu bili dovoljni borbeni krici. Bilo je to potpuno drukčije biće od vanzemaljaca!

Kako bi ga ukrotio i uveo reda u kuću mame i tate, Noni je primijenio sljedeću taktiku:

Glumio je da je krhak, da je slab. Ispuštao je tužne, tihe jecaje.

S vremenom, čudovište je nasjelo! Povjerovalo je da Noniju treba zaštita; da mu treba mir.

Uskoro se čudovište skoro sasvim umirilo, istodobno se ne odvajajući od Nonija. Nije prošlo mnogo, a čudovište je potpuno bilo u Nonijevoj službi.

Mama i tata su bili beskrajno ponosni!

7.

Konačno, uvidio je da su čitavo vrijeme mama i tata pomalo žalosni jer su toliko različiti od Nonija. On je, naime, vrlo praktičan: malen je; uglavnom leži – jer to je zbilja ugodno; a ako se kreće, čini to uz pomoć sva četiri uda.

S druge strane, mama i tata su nekako glomazni; koriste samo dva uda za kretanje; moraju stalno podizati Nonija s tla, ako mu žele biti blizu...

Noni je dugo o tom problemu duboko razmišljao.

8.

Ovaj je svijet sav čudan: naseljen je vanzemaljcima, ljudima po kućama haraju kojekakva dlakava čudovišta, a evo – i mama i tata su ograničeni u svojim potrebama...

E pa, ako je ovaj svijet – a s njim i mama i tata – ograničen, Noni to svakako nije!

Ako se, dakle, mama i tata ne mogu približiti njemu, približit će se on njima.

Osovit će se na samo dva uda kako bi bio sličniji mami i tati. Ruke će mu biti slobodne u tom slučaju, ali već će se dosjetiti što će s njima.

Ta odluka je bila pun pogodak: mama i tata nisu znali što bi od sreće, kad se najednom Noni bio uspravio. Da bude potpuno jednak mami i tati, još je samo trebao narasti.

Ali kao da je to neki problem...

9.

Noni zadovoljno promotri taj razdragani skup oko sebe, koji ga je slavio.

Vidiš, vidiš; pomisli. Doista imaju itekako mnogo razloga da mu plješču, a kako su mu ruke bile slobodne, zaplješče i on.

U tako malo vremena je tako mnogo postigao.

No - pomisli tada, zagledavši se u onu svijeću na torti – nakon svih tih silnih pustolovina;

što se još uopće i može zanimljivog u životu dogoditi..?!

srijeda, 27. lipnja 2007.

ovo je jedna mala brojalica za djecu. nadam se da će jednom postati slikovnicom.




BEBA S PUNO POSLOVIMA


1.
BUDIM SE SA SUNCOVIMA...

2.
STRAŠIM LJUDE KAKOVIMA...

3.
ŠKAKLJAJU ME BRKOVIMA...

4.
ŠTIPAJU ME PRSTOVIMA...

5.
ŠETAM SE SA NOGOVIMA...

6.
MRDAM SE NA TRBOVIMA...

7.
MAZE ME SA TREPOVIMA...

8.
PAPAM HRANU S MLIJEKOVIMA...

9....A SPAVAM SA DUDOVIMA
hmmm... i ovo bi jednog dana trebala biti slikovnica....
na ovom blogu su samo takove stvarčice.




BEBA IZ OGLEDALA


1.

Ova se priča već nebrojeno puta zbila.
I Isto će se toliko puta ponovno odviti njezin zaplet.
No, eto, baš nekako sada je odlučeno da njeni dramatični dogadjaji budu i zabilježeni.

2.

Ipak ,prije no počnemo, moramo se ispričati Marku,
a i Juraju. Ni Hansa ne smijemo zaboraviti. Kao ni mnogo njih čija priča nije nikada ispričana.
I još ćemo se ispričati Borisu i Jerku. Kruni i Hrvoju. A i mnogima čije, iste ovakve, priče ni u buduće neće zašarati prazne papire.

3.

Doduše, naš bi junak mogao nositi ime kojeg bilo od njih. Svi oni dijele ovo iskustvo. Svi su ovo prošli; ili će tek proći.
No, splet okolnosti je htio da upravo jedan mali Noni ispriča ovu, svima zajedničku, priču.
Priču o bebi iz ogledala.

4.

Sve je počelo jednog čudnog dana. Kažem čudnog, jer su obično baš takvi oni dani koji dijele godišnja doba jedna od drugih. Ne znam više da li je ljeto postajalo jesen, ili se zima pripremala postati proljećem... ali svakako je to bio jedan takav dan.

5.

Tim danima Sunce se odluči poigrati svojim zrakama. One se tada stanu odbijati pod sasvim čudnim kutovima. Tako dopru i do predmeta koji su vječito u sjeni. I koje jedan mali Noni inače ne bi ni primijetio. No, kako se na čudne dane samo čudne stvari dogadjaju, jedan upravo čudan odsjaj sunca privukao je Nonijevu pažnju.

6.

Često je Noni od mame i tate čuo ime tog predmeta, od kojeg su se sada baš u njega odbijale Sunčeve zrake. Ogledalo, ogledalo; uporno bi govorili i mama i tata upirući prstom u taj predmet.
Nikad nije razumio njihovu očaranost tom bezveznom stvari. No sada je konačno shvatio: U ogledalu živi prava mala beba!

7.

A ta, nazovimo je, beba iz ogledala nije bila ni malo pristojna. U početku Noni je bio zadovoljan igrom s njom, ali onda je shvatio da ga ta beba samo imitira. I da samo tu igru želi igrati.Čak i kad se Noni razljutio, kad se od nemoći rasplakao... Čak i tada, beba iz ogledala ga je uporno imitirala; rugajući se tako njegovom jadu!

8.

Zamislite samo Nonijev užas kad su došli mama itata da ga utješe:
Beba iz ogledala je nekako izimitirala točne kopije Nonijevih i mame i tate!!
Danima su trajale Nonijeve muke. Tjednima! Kad god bi Noni pomirljivo započeo neku novu igru, zločesta beba iz ogledala ga je odmah krenula imitirati.
Noni je odlučio da nikad više neće pogledati ogledao. Možda će to ražalostiti mamu i tatu; oni su tako željeli da se beba iz ogledala i Noni druže... Ali što može kad je beba iz ogledala tako bezobrazna!?!

9.

Mama i tata nisu bili žalosni zbog ovog neprijateljstva u kući, ali nije im bilo jasno zašto Noni uporno odvraća pogled kad ga prinesu bebi iz ogledala i zašto joj, kad ga pred nju posjednu, odmah okrene... hm... pelenu. I tko zna koliko bi taj jalovi postupak mirenja trajao, da jednog dana nisu stigli kamioni.
Sami kamioni, doduše, nisu toliko bitni za razvoj ove drame, ali vjerojatno su malo ubrzali rasplet.




10.

Iz kamiona su izašli neki ljudi i, nakon što su se nešto s tatom dugo dogovarali, stali su iznositi sve stvari iz kuće, i tovariti ih u kamione. Noniju je to bilo pomalo nejasno; ali valjda je tata znao što se s njima dogovorio. Na koncu, kad su kamioni otišli, u kući je ostao samo jedan veliki madrac za mamu i tatu i Nonijev krevetić. Sve su drugo kamioni odnijeli. Sve. Pa tako i ogledalo.

11.

Isprva je Noniju bilo drago što se riješio bebe iz ogledala, no onda je počeo brinuti. Kamo su ju odvezli ljudi s kamionima? Je li joj tamo hladno? Ima li što jesti? Jer, dok je bila s Nonijem u istoj kući, bilo joj je toplo kao i Noniju. Kad je Noni jeo, jela je i ona... A sada?
Jao, pa nije ju valjda tata dao odvesti jer se Noni nije htio igrati s njom?

12.

Čitavu je noć Noni loše spavao od brige. I sutradan, dok je tata pakirao preostale stvari, mama je čitavo vrijeme propitivala Nonija zbog čega je tužan. A on je bio neutješan: sram ga je bilo što je upravo zbog njega ona beba iz ogledala sada negdje sama. Na hladnome. Gladna...
Opet je jedan kamion, no sada bitno manji, došao po preostale stvari. Ovaj put su i mama i tata i Noni sjeli u kamion. Izmorenog tugom, vožnja u kamionu je Nonija uspjela uspavati.

13.

Probudio se u trenutku kad ga je mama nosila iz kamiona prema tati, koji je sav razdragan nešto vikao. Tata je stajao kraj otvorenih ulaznih vrata neke kuće, koja je Noniju bila sasvim nova. Ušli su unutra svi zajedno, a Noni je primijetio da su mu stvari u toj kući jako poznate. Kao da su njihove. Čekaj; pa to onda znači... možda je onda tu i...





14.

Isto ono ogledalo koje je stajalo u Nonijevoj sobi sada je bilo u ovoj prostoriji. A po ostalim stvarima u njoj, ovo bi isto tako trebalo postati Nonijevom sobom.
Jedva je čekao da ga mama pronese uz ogledalo!
Noniju se otme veseli cik iz usta: beba iz ogledala je opet tu! A i ona se njemu baš razveselila!
Izgleda da su ljudi iz kamiona bili dobri prema njoj; vesela je, rumena, čak ima i odjeću veselih boja poput Nonijeve.

15.

Mami i tati nije bilo jasno odkud sad ta promjena?!? Noni se nije dao micati od ogledala. Bebi iz ogledala je dozvoljavao sve: da ga imitira dok jede, dok spava, da ga imitira dok plače, dok ga mama presvlači... Uvidio je da beba iz ogledala nije zločesta, sve što je željela je igrati se. Pa nije ona kriva što zna samo jednu igru.

16.

Ipak, kako je vrijeme prolazilo, Noni je sve više gubio zanimanje za bebu iz ogledala. Povremeno bi joj mahnuo, ili bi joj se izbeljio; a i to sve rjeđe.
Sve dok ju jednog dana više nije primjećivao. Noni je s vremenom u svojoj sobi vidio tek ogledalo.

17.

Konačno, sasvim ju je i zaboravio. Tu i tamo bi se zagledao u svoj odraz u ogledalu, kao da nešto traži, ali...odustao bi vrlo brzo. Jer nije znao što. A i prizor u ogledalu se gotovo svakodnevno mijenjao, i kao takav nije bio od pomoći.
Možda... možda kad jednog dana bude gledao jednu drugu bebu kako se ljuti na svoj odraz; možda ga zasvrbi sjećanje na njegovo ogledalo i onu bebu u njemu koja ga je uporno imitirala... a čini to i dalje.




18.

Eto. Rekoh da je ta priča već nebrojeno puta ispričana. No sticaj okolnosti je htio da baš sada bude i zapisana. A ima takvih priča mnogo. I, poput ove, sasvim su obične. Jedino što imaju naviku započeti baš na one čudne dane kad se godišnja doba krenu izmjenjivati. Jer Sunce se tada odluči poigrati svojim zrakama, te se one stanu odbijati pod čudnim kutovima. Tako dopru i do predmeta koji su inače vječito u sjeni...